Djed Mraz je dolazio u Ritz bar

Tekst i fotografije: Darko Čižmek

Jurišićeva by D.Č.

Jurišićeva by D.Č.

 

Jurišićeva ulica – odmah vis a vis je Ritz bar u Petrinjskoj. Slavni noćni klub. Noćni klub kad ih u Zagrebu  šezdesetih i sedamdesetih godina nije bilo.

Kao i svake godine, otkad pamtim za sebe, stigao bi prosinac i prvo bi mi Sveti Nikola donio čokoladu, a i Krampus bi se motao oko moje cipele pa bi ubacio i jednu šibu. Baš kao i u stvarnom životu, muče te zli ljudi, dobiješ batinom po leđima i onda neočekivano izviri kakav sladak trenutak iz smrdljive cipele, baš tamo gdje ga nikad i ne bih očekivao.

Kad bi otišao Sveti Nikola došao je red na Djeda Mraza. Darovi pod bor nisu bili baš česti, tek tu i tamo bi nam stričevi dali navac za kino umjesto poklona, a tete su nam uglavnom poklanjale gaće, čarape i šalove.

5

Moja mama je bila kuharica i radila je u lancu restorana, a slavni Ritz bar je bio jedna od karika tog lanca. Svakodnevno bi iskuhavala bijele kute, pregače i bijele marame kojima bi u kuhinji povezivala kosu i svaki bi dan cijela kuća mirisala na Radion, varikinu i štirku. Ispod pegle bi izlazila para, a mokre bi krpice cvrčale pod njenom vrućom pločom. I tako su u tom žaru stvaranja besprijekorno ravnih i blještavo-bijelih površina radnog odijela njene ruke dograbile i naše košulje za svečane prigode i ubrzo su se odmarale na vješalicama s besprijekornim kragnama koje su stršale poput noževa na sličuhama (klizaljkama). Brat i ja smo netremice i dugo gledali u te zaglađene oštrice naših košulja kao da će ih naši pogledi omekšati prije no što se oviju oko naših vratova.

Metež spremanja i velika uzbuđenost obično je vladala dok smo se oblačili za dugoočekivani trenutak kad ćemo biti nagrađeni od jednog starca, malo neobično odjevenog, s umjetnom bradom, grubog glasa i očajnog zadaha. Mama bi obično vratila brata i natjerala ga da obuče tamnoplave hlače i bijelu košulju. Mene bi pogledala i pljuvačkom obilno ovlažila dlan pokušavajući slijepiti vrišteće pramenove moje oštre kose koja je stršala na sve strane. A ja sam se borio s dvije misli. Pitao sam se što će biti u šuškavom paketu osim dvije velike Jaffine naranče i hoću li se rasplakati nad sudbinom jadnog zeke koji nije mogao pronaći potočić.

6

Tad sam još bio mali i nisam razumio kako sam jedan od povlaštenih klinaca koji će svoj paket dobrog djedice primiti u jednom od kultnih mjesta noćnog života ovog grada. Meni je teško bilo razumjeti, a mojima teško i objasniti da je u orkestru gitaru svirao najosebujniji gitarista ovog grada. Gitarist s vodenom trajnom, anđeoskog glasa, istovremeno čudan i neodoljivo zanimljiv, tako da bi mi čeljusti uvijek šklocnule od laganog udarca po tjemenu.

– Rekla sam ti da prestaneš buljiti! To je bezobrazno!!! I dolje s tim prstom! Nepristojno je prstom pokazivati – onda je uslijedio još jedan majčinski udarac:
– Rekla sam ti da ne kopaš nos! Prestani buljiti! Sad će donijeti sendviče. Pazi kak jedeš, uvijek se zmažeš.

Gitarist se zvao Đukica, zapravo tako su ga zvali svi u Zagrebu i kasnije sam ga viđao dok je navraćao u restoran Brno u Frankopanskoj na ručak. Hodao je visoko uzdignute glave s nabubrenom frizurom koja je blještala od laka. Tada sam mislio da je baš dobro da mi mama radi u kuhinji jer sam uvijek vidio nekog neobičnog, dobio pommes frites i Coca-colu.

2

I tako dok smo čekali sendviče, a orkestar s gitarističkom zvijezdom svirao prigodne pjesmice, spremala se stupiti na malu okruglu scenu nova, a uvijek ista senzacija. Bila je to prpošna i putena dobra teta koja je pomagala Djedu Mrazu podijeliti darove. Obično su pomagačice izvele malu plesnu točku kao najavu za pompozni ulazak dobrog djedice. Jedne godine je pomagačica bila toliko sretna da je i pjevala. A ja sam saznao da su sve pomagačice, tako je barem rekao nečiji tata, ustvari tete striptizete. Dugo me je mučilo zašto se te pomagačice zovu tete striptizete. Što to uopće znači saznao sam nakon što sam prestao dobivati poklone od Djeda Mraza.

Ritz Bar

Ritz Bar

Ipak, vrhunac večeri bili su fenomenalni sendviči na koje sam znao otići kasnije kao srednjoškolac dok je još Splendid imao otvoren restoran na uglu gdje završava glavni trg i počinju Petrinjska i Jurišićeva ulica. Na tankoj šniti kruha bio je savijen tuljac od jedne šnite Gavrilovićeve salame ispunjen svježim sirom obojan crvenom paprikom, pa onda pažljivo izrezano tvrdo kuhano jaje (savršeno se ocrtavao žutanjak uokviren bjelanjkom) pored njega ležao je smotuljak prešane šunke i sve je to bilo položeno u ljepljivi namaz majoneze (koju su kuharice radile same, jer je tada nije bilo u hladnjacima dućana). Ponekad su na sendviču bile mrvice kiselih krastavaca, ponekad je bilo feferona i komadić paradajza. Nevjerojatno koliko je toga stalo na tu tanku šnitu kruha. Treperio sam od sreće što sam mogao dohvatiti malenu bočicu Cocte. Piće naše i vaše mladosti koje smo mogli piti iz bočica jedino u dane velikih slavlja.

Nakon sendviča uslijedio bi najmističniji trenutak večeri. Svake su se godine mijenjali mađioničari. Nekad su to bile žene nekad muškarci. A mi smo kao pilići sjedili na amfiteatarskoj stepenici udubljenog plesnog podija koji je ujedno bio i bina. I ti su ljudi nevjerojatnom lakoćom izmamljivali zanosne uzdahe vadeći novčiće iza naših ušiju i iz naših džepova, nestajale bi marame i pojavljivalo se umjetno cvijeće. Jednom je čak i teta striptizeta bila prepiljena na tri dijela, ali ju je čarobnjak ponovno spojio da bi mogla dodavati pakete djedici i križati imena s popisa.

Tatin djedica je dolazio u Studentski centar i tamo su nam pjevali Arsen i Gabi, dolazili Mendo i Slavica, ali tamo nije bilo te intimnosti i te magije. Nismo se spuštali zavojitim stepenicama u crvenu  blještavo osvijetljenu dvoranu okruženu kožnim separeima. U Studenskom centru je vrvilo od čitavog bataljuna djece i paketi su se podizali u garderobi. I već sam onda shvatio da je pravi izlazak kad ti teta striptizeta pokloni šuštavi paket s dvije ogromne kisele naranče, a maštu ti zaokupe neobjašnjive majstorije čarobnjaka u svjetlucavom odijelu. Što su estradne zvijezde i djedica na bini Studentskog centra, prema čaroliji jednog sakrivenog svijeta kad bi Djedica Ritz bara posjeo u krilo svako dobro dijete. I svi smo bili sretni jer smo dobili priznanje svoje dobrote i stoički smo trpjeli zadah bijele brade koji je uvijek vonjao na duhan i alkohol. A na samom kraju večeri mogli smo pjevati i držati mikrofon. Tada još ta pojava nije imala ime, danas se to zove karaoke. Izlazak u Ritz bar bio je moja kruna godine, moji prvi večernji izlasci, ekskluzivni sendviči i neumjerena količina pića.

3

Ritz bara više nema, barem ne onakvog kakvim ga pamtim. Danas nema ni Djeda Mraza, danas  dolazi Djed Božićnjak. I današnjeg Djeda prate sobovi, za razliku od Djedice mog djetinjstva kojeg su pratile tete striptizete, čak je i orkestar bio drukčiji – sve je bilo blještavo i čarobno i nije bilo skupih igrački nego pokoja čokoladica i velike kisele naranče.