Jurišićeva ulica: kava, knjiga i šnajderaj

Jurišićeva, kava i knjiga

Autor teksta i fotografija: Darko Čižmek

Moje utočište je negdje na početku Jurišićeve, baš tamo negdje između McDonald’sa i antikvarijata. Malena kapsula bezvremenskog putovanja. Tamo vrijeme staje. I tamo treba čitati Milčeca i razgledati zid koji stoički podnosi svu tu vojsku slika, fotografija i starih razglednica. To je pravo mjesto za prekapanje po tavanu prošlosti Zagreba ili lansiranje u neki drugi neočekivani svijet romana kojega držimo u rukama. Čak ni buka s ulice i vrata koja stalno najavljuju one koji ulaze i one koji izlaze, muzika i žamor, priče i tračevi koji se izlijevaju iz usta pomiješani s dimom cigareta i plove zrakom, ništa vas ne može odvratiti od namjere da se otisnete u neki drugi svijet. I uvijek pomislim kako je to mjesto fantastično za čekanje onih koji uvijek kasne.
Jurišićeva, kava i knjiga

Jednom dok se kava pušila iz malene šalice, a ja sam čekao svog okasnjelog Godota, razmišljao sam o vremeplovu Jurišićeve ulice i negdje u mojoj glavi zavrištala je jedna siva stanica i ispucala ime – Štefica Vidačić. Da, da, i baš ta mondena ulica lansirala je malu Požežanku Šteficu, kojoj Zagreb nije bio dovoljno širok ni velik. Okrunjena krunom Miss Jugoslavije, one stare Jugoslavije koja je još imala kralja u Beogradu, porušila je sve barijere i ponosno poput lipicanera koji se zavodljivo šepiri, osvojila titulu Miss Europe. Štefica je napisala memoare, ali Jurišićevu u srcu nosim po drugom ženskom imenu. Po tanti Dori.

Pouzdano znam iz tatinih i stričevih priča da je njihova tanti Dora ponosno otvarala vrata svog salona i veselo dočekivala svoje gošće uvodeći ih u neslućeni svijet modnih novotarija. Tatina teta Dora vodila je modni krojački salon. Ustvari salon je vodio njen muž Rudi, njegovo je umijeće bilo u vještini krojenja i šivanja, ali tanti je bila duša tog šnajderaja. Kraljica svog salona, misionarka mode, čuvarica nekog drugog svijeta kojeg je stvorila u grandioznom salonu unajmljenog stana na prvom katu jedne zgrade u Jurišćevoj ulici.

Nije to bio obični salon, nije bio ni šnajderaj. U njega se nije ulazilo s ulice kao u obični šnajderaj, ulazilo se u salon Dorina stana. I sve koji su prošli kroz njene drvene dveri dočekivala je s ljubavlju, obasipala modnim savjetima, dok je njen muž Rudi svoje krojačko umijeće škarama crtao po materijalima koji su došli tko zna od kuda. I da, nije se u tom salonu samo mjerilo, krojilo i šilo – u tom se salonu čitalo i raspravljalo. Listali su se neumorno i s velikim žarom modni žurnali po koje je Dora putovala u Pariz, Beč, Peštu i Prag. Poštari su zvonili i donosili nova izdanja žurnala i knjiga, ideje su se gomilale na stolu tog salona, a police su se punile ukoričenim gomilama riječi, novih ideja i političkih misli.

A kad bi došla knjiga pjesama Rudijevog rođaka Gustava, jamačno je uz kavu i kolače bila predmet lepršavih razgovora dok su uzimali mjere putenih ženskih tijela, prpošnih i pomalo umišljenih Zagrepčanki. I tako su nečujno i na vrata tog gostoljubivog salona došle i ratne godine. Godine krize. I rat je već debelo mirisao kroz sivilo pustog grada. Jedne noći su Dora i Rudi nasilno izbačeni iz svog raja u Jurišićevoj, bez obavijesti i vremena da se spreme. Zajedno s rajem nestalo je i podosta od bremena dobrih sjećanja i knjiga o kojima su voljeli razgovarati i koje su propisivali nećacima za lektiru dok su ih ispravljali u stolicama i učili lijepim manirama. Gurali im laktove uz tijelo i tjerali ih da u tako neprirodnom položaju prinesu ustima komad glajgevihta z orahima.
Dora i Rudi Strnisa

Tanti Dora je od Jurišićeve do mansardnog stana na Jelačić placu izgubila pol servisa, gotovo cijelu biblioteku žurnala i srebrni escajg. Ali ništa od toga nije bilo baš tako strašno koliko je bio strašan jezivi osjećaj straha da će nju i Rudija progutati kamion, isti onaj koji je u noćnim satima progutao i većinu gošći njihovog salona. Dora nije  napisala memoare, ali je obojila neke večeri pričajući tek poneku crticu iz svog života. Ostavila je par fotografija i sačuvala skoro sve knjige Zabavne biblioteke na koju je bila pretplaćena.
razglednica_jurisiceva2

Srebrnina i escajg su davno odlutali kao i njeni skupocjeni orijentalni tepisi, kaputi i stolnjaci te slike. To su tek stvari. Ali u mom su životu Jurišićeva i Trg bana Jelačića mjesta naše živopisne Dore. Mjesta koja bude sjećanja na neku Doru koja je mogla biti junakinjom kakvog romana. Doru koja se vozila Orient-expressom i trgovala u Istanbulu, donosila sasvim posebne materijale s pomno biranih i posebnih mjesta i svojom sanjarskom čarolijom upotpunjavala Rudijevo majstorstvo. Danas su Dora i Rudi stanovnici Mirogoja. Tamo su već više od pola stoljeća. I još ih nitko nije iselio. Ljeti ih žutim cvatom razveseli žilavi sukulent. A mi se svi trudimo održati ga i podmlađivati kao relikviju prošlih vremena.

Jurišićeva

Danas Jurišićevu ulicu krasi posađen drvored koji ljeti baca čipkaste sjene po pločniku. I ona mijenja lice kako stari. Možda je danas uređenija, ali je li ostalo još njenog nekadašnjeg šarma ili je nova kriza načela i to staro lice? Baš kao i u Dorino vrijeme, ta zla društvena pojava pozatvarala je gotovo sve dućane i promijenila sadašnji trenutak ostavivši samo natuknice sjećanja. I ne osjetim više tako intenzivno miris prženih ribica koji mi je bio znak da je restoran Girica blizu mog nosa i da sam nadomak Draškovićeve. Nema više ni kina. Nema ni gužve, samo